Pješice po Hrvatskoj (i šire :-)

Trakošćan – Velike pećine – Ravna gora – Trakošćan

Ove nedjelje je vremenska prognoza bila izvanprosječno toplo i sunčano pa se uputih put Hrvatskog Zagorja. Mislio sam prohodati Ivanšćicu sa zapadne strane ali plan se ubrzo promijenio. Krenuo sam oko 8 sati ujutro autoputom Zagreb–Macelj do Hrvatsko–Slovenskog graničnog prijelaza gdje prije mosta desno prema Trakošćanu ima oko 8 kilometara. Šume oko zavojite ceste, crnogorica i bjelogorica sa prekrasnim šumskim putevima, smrznuto jezero, sunce koje proviruje preko brda i magla koja se diže iz suhog lišća neodoljivo me mame da stanem. Ali, plan je drugačiji pa nastavm do Trakošćana gdje se parkiram na hotelskom parkiralištu. Hotel se doima vrlo neugledno ali unutra je topla zagorska atmosfera. Nakon konzultacija sa osobljem o pravcima puteva odlučim krenuti prema Ravnoj gori. Planinarski put počinje neposredno iza hotela a markiran je na stupovima rasvjete. Prvih nekoliko početnih oznaka je veoma teško pratiti pa i ja “iskusni planinar” nakon nekoliko koraka završavam na obližnjem smetlištu…. Brzo uvidjevši da to nije to vraćam se do hotela gdje pronađem nastavak markacije i konačno krenem u pravom smjeru. Put prvih pola sata prelazi nekoliko prijevoja sa neznatnom visinskom razlikom a nakon toga se penje u nadaleko poznato mjesto Cvetlin (spominje se prvi puta 1619 godine a u knjigama i kao Cvetlim). Blatnjavi put prolazi kroz jugozapadne obronke Ravne gore, kroz mjesta zvana “Bijele Sove” i “Kosi”. Moram primjetiti da nigdje u Hrvatskoj nisam vidio toliko neregistriranih olupina automobila na tako malom prostoru. Ukupno oko 10 komada na najrazlicitijim mjestima. Penjući se prema Velikim pećinama (u arhivama sam naišao na ime Švecova pećina) pogled na Cvetlin u dolini i crkvu Sv. Auguštin je prekrasan. Na kraju novopostavljene asfaltne ceste porazgovarah sa dobronamjernom gospođom ispred trošne kućice koja mi je objasnila položaj mjesta i obližnjih bregov. Na vrhu Velikih pećina je postavljen križ kojeg su mještani samoinicijativno elektrificirali tako da se svjetlo (blagdanima) moze noću vidjeti daleko uokolo. Interesantno je da struju plaćaju sami (možda nije neki trošak ali fascinira činjenica da su se sami organizirali). Nakon ugodnog razgovora i slikanja produžih dalje do planinarske kuće “Pusti duh”. Na prilazu sam neugodno iznenađen razbacanim plastičnim vrećicama, tanjurima i papirima koje skupljam uz ciničnu rečenicu nekog dedeka…”da je barem više takvih kao ti”.!! Nakon kratkotrajnog odmora nastavljam dalje prema trošnoj crkvi “Sveta Tri Kralja” koja stoji na lijepom mjestu malo uzdignuta od ceste. Crkva je izgrađena 1619 godine a obnavljana nakon požara 1716 i 1807 godine. Imala je vrijedne kipove i ukrase no više puta je pokradena. Veselim se jer je otvorena pa mogu razgledati unutrašnjost kojom dominira istrošeni kamen i jednostavni oltar. Pored crkve dva šumara pušu i ispuhuju. Komentiraju da vrijeme nije kakvo bi trebalo biti, a to je hladno, oko nule. Istina, ja hodam u kratkim rukavima, 14 stupnjeva…

5 minuta nakon crkve u pravcu Pl kuće “Ravna gora” je metalna piramida sa koje puca pogled na sve strane, ne propustite se popenjati.

U planinarskoj kući naručih grah koji smazah u 5 minuta. Nažalost, nema bezalkoholne pive pa žeđ gasim sokom. Planinarskoj kuća je uredna ali bi joj trebalo malo restauracije a pogotovo sanitarnom čvoru. Odmoren nastavljam dalje putem neposredno ispod doma koji me spušta uskom strmom gudurom do vinograda kroz koje vijuga cesta prema Trakošćanu. Put kojim sam se spuštao je ustvari gudura mjestimično jako uska i strma pa ju je bolje koristiti za silazak. U jednom vinogradu sam spustio pinklec (ruksak) i uživao u prekrasnom pogledu na Ivanšćicu.
Inaće, na ovom forumu se je vodila polemika o pravilnom imenu te planine a to je Ivančića kao pravilni hrvatski izričaj. Ime Ivanšćica je lokalno starinsko ime. Ljudi su radili u vinogradu i obrezivali čokote a zadnje tople trake sunca su obasjavale padine Ravne gore. Idući dalje promatram kleti zakopane u zemlju i ruševne zagorske hiže. Jedna klet ima iznad vratiju Isusov lik izrezbaren u kamenu…to stvarno treba vidjeti. Prekrasno. Svakim raskrščem do kojeg dođete dominira ukusno izrađeno starinsko raspelo. To je tradicija ovog kraja pa i ja pomno razgledavam vještinu starih ljudi i običaje. Blatnjavom cestom, presjecanom sa destetak potočića kojim se voda spušta sa obronaka Ravne gore, nastavljam prema Trakošćanu gdje dolazim oko 4 sata popodne gdje na GPSu vidjeh lijepu kobasicu za analiziranje….Bacivši pogled na dvorac Trakošćan, bacam pinklec u gepek pa sjedam u auto i “Vraćam se Samobore tebi”.

Detalje kuda su me noge nosile možete naći na ovoj web stranici: http://www.bednja.hr